Razgovarali u Zagrebu 23. rujna 2014.

Instalacija Intermundia, autorice Ane Dane Beroš i suradnika, dio je izložbe Monditalia postavljene u Arsenalu u Veneciji u sklopu službenog programa 14. Venecijanskog arhitektonskog bijenala 2014. Multimedijalna instalacija i istraživački projekt, koji polazi od najjužnijeg talijanskog otoka Lampeduse i teme imigracije, propituju političke, ali i intimne fenomene granica i njihove transgresije. Instalacija je nagrađena posebnim priznanjem Bijenala.

Maroje Mrduljaš: Monditalia, sekcija Bijenala postavljena u Arsenalu, bavi se suvremenom Italijom i sastoji se od četrdeset i jednog metodološki i medijski vrlo različitog pojedinačnog rada, koji se nižu po teritorijalnom rasporedu tema – od sjevera prema jugu – pa Monditalia započinje i završava s temama nacionalne granice. Zaključni rad sekcije je Italian limes grupe Folder i on prikazuje nestabilnost i nefiskiranost sjeverne granice Italije, koja se kroz vrijeme mijenja uslijed raznih okolnosti i pregovora sa susjedima, a posebno recentno, zbog promjene razine snijega i leda u Alpama. Italian limes tako govori o utjecaju klimatskih promjena, globalne ekologije, ali i napetka digitalnih tehnologija na državne granice koje se obično doživljavaju kao nepromjenjiva datost. Vaš rad, s kojim Monditalia započinje, problematizira pitanje imigranata na slučaju otoka Lampeduse, prvog mjesta kontakta na putu od Afrike prema Italiji, Europi i onome što nazivamo zapadnim svijetom. Vaš rad treba čitati kroz socijalnu kritiku i pitanje politike migracija koje Vi povezujete s tržištem rada, ali mislim da je u jednom naglašenije prostornom smislu Vaš rad zanimljiv i po tome što pokazuje da granica nije crta ili točka, nego dugotrajni proces, dramaturgija tegobnog i po život opasnog puta, neizvjesnog iščekivanja u imigrantskom kampu, zatim i neizvjesnosti koja slijedi nakon eventualog konačnog prolaska administrativno-birokratske granice. Dakle, nacionalne, ali i druge granice su višestruke, a njihov utjecaj na iskustvo pojedinca, naročito onih koji dolaze s druge strane, vrlo je složen. Iz moje perspektive, svi smo mi često u statusu deprivilegiranih imgiranata koji dolaze s druge strane i suočavamo se s transgresijama normi i granica, prelascima iz jednog statusa u drugi, bilo da se radi o sasvim institucionalnim ili pak intimnim kontekstima. Stanje imigranta također je priča o strepnjama, neizvjesnostima, ali i o vitalnosti, naročito o jednoj gotovo naivnoj okrenutosti prema budućnosti. No, zašto ste se Vi zainteresirali za temu granica i imigranata? Hrvatska je u liminalnoj situaciji; u eu, a izvan Shengena, jedan prostor između, i ovdje i ondje ili nigdje istovremeno, s iskustvom dugog pristupa eu koje je djelovalo i još uvijek djeluje kao jedno dugo prebivanje u purgatoriju imigrantskog kampa. Zato mislim da iskustvo Lampeduse ima veze i s aktualnim hrvatskim identitetom. Koliko Vas zanima Lampedusa kao konkretan slučaj, a koliko kao šire pravilo ili možda i metafora? Možete li pojasniti aspekt posthumanog pogleda koji uvodite u samom uvodu istraživanja?

Ana Dana Beroš: Pitanja ilegalnih migracija, socijalne nejednakosti, nemogućnosti pripadanja mjestu te njihovim posljedicama u urbanoj i društvenoj zbilji, smatram danas ključnim pitanjima u Europi koja ne možemo više izbjegavati ni u Hrvatskoj. U suvremenome trenutku imperativa mobilnosti, koji je kompatibilan s imperativom fleksibilnosti rada, prisilna teritorijalna kretanja prekarnih, najčešće visokoobrazovanih radnika, paralelna su kretanjima, kao i pritvaranjima ilegalnih migranata. Obje ove trajnomigrirajuće mase potplaćene su i ucijenjene radne snage, lišene elementarnih ljudskih prava koja uključuju pravo na rad i dostojanstven život. Dakle, nužno je ilegalne migrante u prvom redu shvatiti kao radnike koji reguliraju procijepe europskog tržišta rada i koji odgovaraju na sustavno osmišljene potrebe zapadnjačkog društva, a ne promatrati ih samo kao jadnike u naivnoj potrazi za boljim životom.

Moj interes za temu granica i migranata započeo je 2006. godine, kada sam se prvi puta susrela s ilegalnim migrantima u Motelu Ježevo, nedaleko od Zagreba, u pokušaju realizacije arhitektonskog projekta rekonstrukcije tog hrvatskog prihvatilišta za strance. Unutar tada novoosnovane grupe archisquad – odreda za arhitekturu savjesti, osjećali smo da je to važan socijalni projekt u kojem želimo sudjelovati, no natječaj je bio izričito raspisan za izvođače građevinskih radova. Iz današnje perpektive, bilo je za očekivati kako prioritet nije bila humanizacija prostora za strance, već betonizacija vanjskog, zatvorskog dvorišta. Ipak, bili smo provedeni centrom pod paskom načelnika i bili smo u mogućnosti upoznati pojedine rezidente Ježeva te saslušati njihove zastrašujuće i veoma slične životne priče.
 

Još prije toga vremena, ostalo mi je u sjećanju kako je moja majka, kustosica Nada Beroš, 2000. inicirala te vodila umjetnički projekt u nastajanju Motel Ježevo. Projekt se razvijao mimo etabliranih kulturnih institucija, unutar internetskog magazina art-e-fact, čiji je prvi broj u cijelosti bio posvećen ilegalnim migracijama te govorio o mogućim malim utopijama. S druge strane, stvarna obiteljska poveznica s migracijama dolazi s očeve strane. On je kao dijete iz Makarskog primorja krajem Drugog svjetskog rata proveo nekoliko godina u izbjegličkom kampu na Sinaju, u Africi, gdje je boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka i primorja. Naravno, kao dijete sam i sama svjedočila prisilnim migracijama, kao posljedicama Domovinskoga rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini, kada su se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća vikend-naselja na Makarskoj rivijeri pretvarala u izbjegličke kampove i gradove djece, dok su odrasli ostajali na bojišnicama.

U kustosko-istraživačkom projektu Intermundia, koji započinjem 2013., geopolitički fokus bio je na talijanskom otoku Lampedusi. Bavljenje problematikom prošle i suvremene Italije bilo je zadano kustoskim konceptom izložbe Monditalia. No, moj je interes istraživanja bio širi. Projekt prikazuje slučaj Lampeduse kao metonimije suvremenih zapadnjačkih pritvorskih uvjeta, zatvorenih čekaonica na ulasku u tvrđavu Europu. Lampedusa je školski primjer brisanog prostora koji nastaje na geopolitičkim razmeđima, gdje se gotovo uvijek formiraju društveno marginalizirane zajednice, bilo da je riječ o pridošlicama ili autohtonom stanovništvu.

Aspekt posthumanog pogleda koji spominjem u samome uvodu istraživanja odnosi se na naše identitete koji se stalno mijenjaju, na neizvjesnost ljudskog postojanja i bivanja. Koncept posthumanog proizlazi iz polja znanstvene fantastike, futurologije, a doslovno znači osobu ili entitet koji egzistira u stanju onkraj ljudskog, humanog. No, ovaj projekt nije usmjeren prema pitanju o kraju čovjeka kao posljedici apokaliptičnog duha vremena, nego o izmicanju perspektiva, odnosno temelja tzv. afektivne solidarnosti, empatije i povezivanja s drugima. U kritičkoj teoriji posthumana pozicija označava, prepoznaje nesavršenost, nesuglasje unutar ljudske jedinke, a svijet se sagledava iz heterogenih perspektiva; nema objektivnog promatranja. Steve Nichols, autor knjige Post-Human Manifesto iz 1988. godine, tvrdi da su ljudska bića već postala posthumana u odnosu na prošle generacije. Dakle, posthumana jedinka nije jasno definiran pojedinac, već netko tko može poprimiti različite identitete i tko razumijeva svijet iz višestruke, heterogene perspektive. I projekt nastoji, kroz evokativno-zvučno-svjetlosnu instalaciju te knjiški prezentirano istraživanje, inducirati kod promatrača slojevito razumijevanje svijeta, ili, bolje rečeno, alternativnih svjetova koji nas okružuju.

Maroje Mrduljaš: U Vašem radu isprepliću se dva narativa: iskustveno-fenomenološki te politički. Doživljajni, fenomenološki, neposredno arhitektonski narativ, artikuliran je putem prostorne instalacije koja replicira doživljaj putovanja u utrobi broda. Tu dionicu možemo donekle povezati s tradicijom umjetničkih radova koji koriste destabilizaciju normalnog prostornog iskustva, poput radova Miroslawa Balke i drugih. Politički narativ obrađuje istraživanje koje je na izložbi prikazano u velikoj knjizi. Istraživanje uključuje priloge poput kritičke povijesti imigracije u Europi, kartografske prikaze ranih tipova graničnih prijelaza te razgovore s raznim protagonistima uključenima u problematiku imigranata na samoj Lampedusi. Ta dvojnost između fenomenološkog i političkog u Vašem je radu efektna i didaktička. Vidimo kako politika izravno djeluje na individualno ljudsko i prostorno iskustvo. Zato ni jedan prostorni doživljaj nije sasvim nevin ili odijeljen od politike, a jedan od efektivnih načina djelovanja politike jest upravo kontrola ili normiranje prostora i ljudi u njima. Kako Vi vidite taj suodnos političkog i individualnog? Iako se Vaša artikulacija problema, pa zatim i medijacija problema čine logičnim, nisu tipične za arhitekturu. Možete li pojasniti i genezu projekta te elaborirati Vaš stav o tome što su uopće i mediji i ciljevi arhitekture?

Ana Dana Beroš: Suodnos individulanog i političkog smatram nedjeljivim; držim kako ne mogu postojati apolitični pojedinci, apolitični prostori. Građanska politička prava neodvojiva su ljudska prava. Talijanski filozof Giorgio Agamben opisuje pojam golog života kao ultrasuvremen, žrtveni život onih bez vlasništva, oblik poniznog građanstva koje se nalazi u nekvalificiranom političkom podzemlju. Iako se u svijetu svedenom na tržišta i potrošnju tradicionalno shvaćanje građanskog kao politički suverenog transformira za sve, danas u Europi najradikalniji gubitak političkih prava doživljavaju migranti. Nadalje, Giorgio Agamben za izbjeglicu, pojedinca, tvrdi da označuje, nosi politički koncept granice u sebi. Ako razmislimo o vlastitome tijelu, uviđamo da u svakome trenutku života, čak i dok spavamo, biramo prostor koji naše tijelo zauzima. Ti nužni izbori koje kontinuirano radimo, to nasilje okupacije nad našim tijelima ima velike političke posljedice tih izbora. Pojednostavljeno rečeno, poslužit ću se riječima mladog arhitekta i pisca Léopolda Lamberta, autora uvodnika publikacije Intermundia: Ako sjedimo na rubu kreveta, ne činimo isti politički intenzitet kao onaj dok, primjerice, sjedimo na ulici usred prosvjeda.

Geneza projekta Intermundia, u ekstremno kratkom istraživačko-produkcijskom razdoblju od samo pola godine, doživjela je nekoliko obrata. Inicijalno se projekt trebao baviti suhom arhitekturom, odnosno istraživati tipologije centara za izbjeglice, njihove urbanističke i arhitektonske karakteristike te njihovu evoluciju kroz povijest 20. stoljeća, a koji su bili koncentrirani na talijanskom tlu. Uslijed iznimno tijesnih vremenskih i financijskih okvira projekta, odlučila sam se fokusirati na Centar za identifikaciju i deportaciju Contrada Imbriacola na Lampedusi te otputovati na otok na kraju svijeta, bliži afričkom tlu negoli Siciliji. Nova okolnost bila je nemogućnost pristupa Centru koji se u razdoblju mog terenskog istraživanja nalazio pod rekonstrukcijom, a njegovi privremeni podstanari bili su evakuirani u centre za ilegalne migrante na Siciliji. Tada se u mom istraživanju događa zaokret i fokusiram se na iskustva autohtone zajednice, koja je povijesno obilježena transmediteranskim migracijama. Osim klasičnih fotografskih, video i audiosnimki razgovora s lokalnim protagonistima, integralni dio terenskog istraživanja činili su i terenski zapisi. Primjerice, zvuk vjetra – dokumentiran u staroj gradskog luci među potopljenim, nasukanim brodovima iz Magreba, na mjestu koje Lampedužani nazivaju Grobljem barki – poslužio je kao potka prostorno-zvučne instalacije na izložbi u Veneciji.
 

Što se tiče medija koje koristi arhitektura, mogu se složiti s mnogima kako je arhitektura danas postala transmedijska. Ne stvara se samo u offline dimenziji, grubo rečeno od betona i cigle, nego i u online sferi. U ostvarivanju ciljeva arhitekture svi mediji su dopušteni ili, bolje rečeno, nužni. Usudila bih se reći kako je osnovna zadaća arhitekture artikulirati prostornu misao sposobnu za postavljanje pitanja o gorućim problemima na drugačiji način, a time i za stvaranje drugačije stvarnosti. Arhitektura mora pružiti prostor za razumijevanje egistencijalnoga stanja pojedinca i društva te konstruirati podlogu za dostojanstven život. Mi znamo tko smo i kamo pripadamo upravo pomoću ljudskih konstrukcija, materijalnih i intelektualnih.

Maroje Mrduljaš: Pareleno s Vašim projektom, Ivana Dragičević i Dino Cepak snimili su dojmljiv dokumentarni film Hotel Europa, koji se također bavi Lampedusom. Radni materijal za film koristite i u svom radu, kao i fotografije Ane Mihalić koja se bavila temom imigranata u Hrvatskoj. Aktivirali ste već postojeće radove i uključili ih u svoj rad. Nije toliko riječ o neposrednoj suradnji, nego više o dijeljenju. S druge strane, dizajnerica Rafela Dražić Vam je važna partnerica u projektu. Kako Vi vidite teme fluidnog prelaženja tema iz medija u medij, suradničkih mreža u kulturi i arhitekturi?

Ana Dana Beroš: Vjerujem kako se kreativna misao može razvijati jedino u odnosu s drugim i drugačijim mislima te kroz mogućnost sagledavanja pojava iz različitih očišta i s divergentnih pozicija. Razumijevanje takve poliperspektivnosti ključno je za fluidno izmjenjivanje, nadopunjavanje medija unutar pojedinog konceptualnog okvira, unutar svih suradničkih mreža. Osim Rafaele Dražić, koja je oblikovala golemu unikatnu knjigu koja dokumentira politički narativ istraživanja, ključni partneri u projektu su Bojan Gagić, multimedijalni umjetnik, te Miodrag Gladović, elektroakustični inženjer – poznati kao dvojac lightune.g. Inovativnim istraživanjima u području luminoakustike, u kojima transformiraju svjetlosne signale u zvučne slike, za projekt Intermundia stvorili su dojmljivu svjetlosno-zvučnu instalaciju koja potiče promatrača na neposrednu reakciju, potapajući ga u borbu za goli život. Kroz snažnu dramaturgiju dvominutnog čina koji se odvija unutar instalacije, zajedno smo konstruirali višeosjetilnu arhitekturu. Riječ je o arhitekturi koja se ne oslanja na jednodimenzionalne perceptivne podražaje vidom, nego nas primiče k sebi osluškivanjem, naglo odgurava zaglušivanjem te nanovo unosi unutar doživljajnog prostora.

Maroje Mrduljaš: Sudjelovali ste na najvažnijoj svjetskoj izložbi arhitekture, a u radu na projektu imali ste priliku neposredno surađivati s Koolhaasom i njegovim suradnicima. Vama interakcija s vodećim protagonostima internacionalne arhitektonske debate i nije novost, s obzirom na vaše druge projekte, poput Think Space programa, no Koolhaas i amo ipak su epicentar aktualne arhitektonske misli i oni koji postavljaju standarde. Možemo se slagati ili ne slagati s Koolhaasovim stavovima i pozicijama, ali je činjenica da je on taj koji otvara nova problemska pitanja, istražuje nove arhitektonske koncepte i pozicionira arhitekturu drugačije od svih ostalih. Jednostavno se nalazi u poziciji prethodnice u kojoj bi bio i sa i bez medijske pompe koja ga okružuje. Kakva su bila Vaša iskustva rada na Bijenalu? Kako Vi vidite Koolhaasovu ulogu na Bijenalu? Mislim da je ovaj Bijenale jedan od najpreciznijih i najkonzistentnijih od svih dosadašnjih izdanja i da je Koolhaasov koncept tako postavljen da on apsorbira i one koji mu pokušavaju izmaći. Koliko je Koolhaasov intelektualni utjecaj implicitno ili eksplicitno prisutan u projektima i radovima na Bijenalu? Koliko je Bijenale direktno kuriran, a koliko je njegova konzistencija posljedica inteligentno postavljene strukture i krovnih tema svake od sekcija izložbe?

Ana Dana Beroš: Koolhaasov osnovni uvjet bio je stvoriti Bijenale koji će više govoriti o arhitekturi negoli o arhitektima. Pretpostavljam da se s vremenom razvila ambicija za postavljanjem izložbe koja će koristiti istraživanje kao arhitektonski alat za razumijevanje izgrađenog okoliša, a ne nužno prikazivati arhitektonske projekte. U svakoj od triju komponenti izložbe Fundamentals, Koolhaasov tim trudio se unijeti promjenu u odnosu na prethodne bijenale. Osim izložbe Elements of Architecture, koju je neposredno kurirao sam Koolhaas, dosljednost cjelokupnog Bijenala posljedica je inteligentno postavljene i provedene strukture svake izložbe.

Izložba u koju je bio uključen moj projekt Intermundia, multidisciplinarni je izložbeni projekt u nastajanju, naziva Monditalia. Bila sam među četrdesetak predstavljenih autora ili autorskih timova, posve autonomna u svojem istraživačkom radu, produkciji i postavljanju instalacije. U konačnici, nagrađena sam za taj rad posebnim priznanjem za istraživački projekt na otvorenju 14. Venecijanskog bijenala arhitekture, u lipnju 2014. Iz razgovora s glavnim kustosom izložbe Monditalia, Ippolitom Pestellinijem Laparellijem, koji sam nedavno vodila za emisiju Stvarnost prostora Trećeg programa Hrvatskog radija, saznala sam da je intencija Rema Koolhaasa bila stvoriti javni prostor umjesto izložbenog, odnosno umjesto dizajniranja izložbe projektirati urbano stanje na Bijenalu. Uloga Rema Koolhaasa nije bila samo kustoska, selektorska, nego je imao i funkciju kulturnog planera. Naravno, on i njegov kustoski tim brinuli su o sadržaju izložbe, no trudili su se brinuti i o sveukupnoj kreativnoj reorganizaciji Bijenala; uključili su sve njegove odjele u jedinstvenu arhitektonsku manifestaciju. Ideja reprogramiranja Bijenala, koji je trajao gotovo punih šest mjeseci i tijekom kojeg su se izmjenjivali programi Bijenala plesa, filma, kazališta i glazbe, nešto je što bi u budućnosti moglo postati novo naslijeđe Venecijanskog bijenala.